Blog
ponedjeljak, travanj 18, 2011
 

Iz toga proizlazi da se sve sile susreću na nekim vrlo važnim mjestima i da mora postojati njihov zajednički nazivnik. Jedna teorija koja se pokušava nazvati teorijom svega je teorija struna. Teorija struna temelji se na pretpostavci da materiju na njenoj osnovnoj razini - dakle, na razini malih subatomskih čestica - fotona i kvarkova - tvore jednodimenzionalne oscilirajuće strune. Ukratko, strune bi imale biti jednodimenzionalni odsječci dvodimenzionalne membrane koji vibriraju u prostor-vremenu koje se sastoji od 11 dimenzija.



Teorija struna teorija je u pravom smislu riječi. Radi se prije svega o matematičko-logičkoj postavci koja je sama sebi dosljedna i dodatno usavršena u svojoj konačnoj inačici poznatoj kao M-teorija, ali koja se ni na koji način dosad nije uspjela eksperimentalno potvrditi. Drugim riječima, teorija struna matematički bi mogla biti točna, ali nemamo nikakvih pokazatelja da ona to i jest. Pretpostavljene strune su premalene da bi se mogle fizički vidjeti ili da bi se njihovo postojanje moglo eksperimentalno dokazati. Čak niti najsuvremeniji ubrzivači čestica nisu niti približno sposobni proizvesti uvjete u kojima bi se, u skladu s matematičkim izračunima, moglo utvrditi postojanje struna kakvima ih teorija predviđa.



Upravo zbog navedenog, znanstvena je zajednica podijeljena u vezi teorije struna. Jedna skupina fizičara/matematičara smatra kako se radi o pravom koraku u smjeru otkrivanja teorije svega, dok druga skupina fizičara, među kojima su i mnogi prominentni, kritizira teoriju koja nije u stanju pružiti nikakva kvantitativna eksperimentalna predviđanja.



Tu je kraj. To su granice mojeg laičkog poimanja svemira. U svojim mentalnim svemirskim izletima doživio sam nekoliko AHA-trenutaka, ali na kraju sam došao do zida. Nisam spominjao još samo kvantnu mehaniku, ali ako fizičari kažu da onaj tko tvrdi da razumije kvantnu mehaniku ne razumije kvantnu mehaniku, tko sam ja da nešto pričam o njoj? Premda moram reći kako se radi o vrlo zanimljivoj teoriji koja je prava suprotnost teoriji struna - nema matematičku osnovu, ali pruža apsolutno precizna kvantitativna eksperimentalna predviđanja. U ovom kontekstu nije toliko zanimljiva jer ne ide u smjeru teorije svega, već opisuje način na koji se materija ponaša na subatomskoj razini, a koji se razlikuje od toga kako se ponaša na razini veličina u kojima se mi krećemo. No, kao što rekoh, neću o kvantnoj mehanici. Do svog sam zida došao i ono što sam o svemiru imao za reći, to sam rekao.



E sad… do čega me to dovelo… Živimo u svemiru. Krajnji cilj, sveti gral fizičara je teorija svega. Ali ako svemirom rukovode zakoni koji njime upravljaju… sile… Reći ću to ovako – kad se svemir pogleda, nikako se ne može reći – svemirom rukovode 4 sile. Do tog se naizgled jednostavnog podatka došlo nakon dugog i mukotrpnog procesa opažanja, matematičkih izračuna i mjerenja te gomile AHA-trenutaka tijekom stoljeća. Kad dođemo do teorije svega, znat ćemo kako svemir funkcionira. Probit ćemo šifru svemira.



Ali, dakle, i mi živimo u svemiru. Ljudi. Ako je priroda svemira rukovođenje posredstvom zakona, onda i ponašanjem ljudi rukovode zakoni. Ali, isto kao i kod svemira, kad se pogleda ponašanje čovjeka, nitko ne bi rekao da se radi o svega nekoliko zakona. Koji bi se, eventualno, svi nakon dugog i mukotrpnog procesa opažanja, sociološkog promatranja i mjerenja te gomile AHA-trenutaka, mogli svesti pod zajednički nazivnik, u sveobuhvatnu teoriju o čovjeku. I kada bismo imali tu teoriju, mogli bismo možda doći do onog nedosanjanog sna o kojemu je sanjao još Platon u svojoj Državi. Kada bismo imali tu teoriju, možda bismo mogli organizirati društvo koje bi u obzir uzelo sve sile koje djeluju na čovjeka i u kojemu bi se ostvarila savršena ravnoteža između ljubavi i straha. Kreacije i destrukcije. Života i smrti. Takva bi teorija bila pravi sveti gral.



Hvala svima koji ste me čitali i komentirali .... vidimo se u nekoj novoj životnoj avanturi, s gralom u ruci ili bez njega :)

ne0 @ 01:36 |Komentiraj | Komentari: 51 | Prikaži komentare
petak, ožujak 11, 2011
 

Albert Einstein bio je osebujan čovjek. Nije bio osebujan samo zbog toga što je bio osobenjak - takvih „imamo i više neg' što treba“, što bi rekao Đole. Da ne prejudiciram… dakle, Einstein je jednom lakoćom genija dokazao postojanje atoma, o kojima se dotad tek spekuliralo. Razradio je Newtonovu teoriju gravitacije, objasnivši što je to gravitacija, dok se za nju dotad znalo da postoji kao sila, ali je bila nedefinirana. Ustanovio je neraskidivu vezu između energije i mase, kroz svoju najpoznatiju formulu E=mc². Uspostavio je paradigmu vrijeme-prostor i zahvaljujući svojoj teoriji relativnosti nagnao nas da svemir shvatimo više univerzalno, a manje linearno. Nakon teorije relativnosti putovanje kroz vrijeme preselilo se iz domene znanstvene fantastike u domenu znanstvene realnosti. Tu je naposljetku i svjetlost, kojom je bio fasciniran odmalena. Shvatio je kako brzina kojom se ona kreće predstavlja konačno kozmičko ograničenje brzine i da ništa ne može putovati brže od brzine kojom putuje svjetlost.

 

Čitav njegov rad kao da je bio navođen ka njegovom posljednjem djelu, koje je ipak ostalo nedovršeno. Ka teoriji svega. Možemo uočiti kako je on uvidio duboku povezanost svega u svemiru. Energija-masa, (svjetlost)-prostor-vrijeme… Njegov je konačan dar čovječanstvu imao biti ujedinjena teorija – svega. Naime, u čemu je poanta?

 

Svemir poznaje, koliko nam je zasad poznato, svega četiri sile, pobrojimo ih prema snazi - jaku nuklearnu silu, elektromagnetizam, slabu nuklearnu silu i gravitaciju. Od te četiri sile gravitacija je crna ovca. Naime, dok navedene tri djeluju na izrazito male čestice i vrlo su snažne, gravitacija djeluje na ogromna nebeska tijela i vrlo je slaba. Dakle, to je na neki način priča o mikro i makro kozmosu. Problem je u tome što se formule koje opisuju ove tri „jake“ sile, premda međusobno kompatibilne i komplementarne, nikako nisu u skladu s gravitacijom. Odnosno, prema formulama koje danas imamo, svemir je u svađi sam sa sobom - određena pravila vrijede za izrazito velika tijela, a drugi skup pravila za ona izrazito malena.

 

To je Einsteina jako mučilo i on si je pred kraj svog života zadao zadaću pronalaska te čarobne formule ili koncepta koji će ujediniti sve sile. Ako je u njegovo vrijeme itko bio taj koji si je mogao zadati takav univerzalan zadatak, to je definitivno bio on. Međutim, nije uspio. Umro je sam, pomalo izvan toka i zbivanja svog vremena. Čovjek koji nam je dao tako puno na kraju je ipak zagrizao više nego što je mogao progutati.

 

Možda se pitate kako se uopće i gdje mogu susresti sve te sile. Ako ove tri djeluju na sitne čestice, a gravitacija na ogromne, zar to i nisu dva svijeta? Zašto bi svemir morao biti jedinstven? Izgleda da ipak mora. Upravo zbog toga što ne postoji objedinjena teorija koja bi u obzir istovremeno uzela sve sile, mi ne znamo točno što se događa u - crnim rupama. Naime, u crnim rupama gravitacija se susreće licem u lice, doslovce sudara s preostalim „jakim“ čestičnim silama. Nemojte misliti da su crne rupe tamo neka fiktivna ideja ili da se radi o relativno rijetkoj pojavi u svemiru. Ne, crne su rupe veoma velike, bitne i prisutne.

 

Zasad smo otkrili dva mjesta na kojima nastaju ili na kojima se nalaze crne rupe. Jedan način za nastanak crne rupe smrt je ogromne zvijezde. Ovdje govorimo o zvijezdama desetak i više puta većima od našeg sunca. Međutim, što je možda još zanimljivije, relativno je nedavno otkriveno da se u središtu galaksija nalaze upravo divovske crne rupe, i milijun puta veće od crnih rupa kakve nastaju uslijed smrti velike zvijezde. Dakle, osovina oko koje se okreće čitava naša galaksija doslovno je jedna ogromna crna rupa… (nastavit će se)

ne0 @ 01:09 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.